Silna ljubav

Slobodna Dalmacija

 

Ovo nije ništa drugo nego silna ljubav –  drugačije se, naime, nikako ne može objasniti činjenica da je Tamari Krklec Čvangić pune dvije godine trajalo traganje za pojasom kojeg je naumila ugraditi na narodnu nošnju iz Svete Nedelje. Kod Tamare i njenog supruga Miroslava Čvangića varanja nema, kod izrade i restauracije nošnji, poslom koji se bave posljednjih šest godina, svaka crtica, vez, aplikacija, dugme ili mašna moraju biti postavljeni upravo onako kako su to jednom davno odredili naši stari.

Mogli bi ih nazvati i etnolozima iz susjedstva koji u radioni u Svetoj Nedelji kriju osobno blago od 80 narodnih nošnji iz svih hrvatskih krajeva. Za izradu jedne takve ponekad treba puno vremena, ugradnja svih onih malih živopisnih djelića, po kojima su naše nošnje tako oku prihvatljive, iziskuje itekakvo strpljenje. Tamara i sama kaže kako su joj brojni ljudi povjerili da sami ne bi imali takvu količinu ogromnog strpljenja u radu s iglom. No ona je, kaže, baš rođena za taj posao.

-Od kada znam za sebe u ruci držim iglu. I bavim se folklorom. Nekako je iz te ljubavi prema našim plesovima i pjesmama, običajima i tradicijama, iznikla i strast prema hrvatskim nošnjama. Ljudi ne shvaćaju kakvo bogatstvo imamo – svilu, brokat i čipku, koju su pomorci donosili sa svojih putovanja, a vješte dalmatinske krojačice utkivale u nošnje. Tu su i ličke vunene narodne oprave, živopisne boje na haljinicama sa Suska, Zagorje sa svojim pomalo jednostavnijim oblicima, ili  slavonsko obilje praćeno dukatima. Nigdje nema takvih nošnji kakve se mogu naći u Hrvatskoj. Mi smo po tom pitanju bogati ljudi – kaže Tamara.

Nošnja je od davnina simbolizirala ne samo kraj iz kojeg je potekla, već i imovinsko stanje obitelji, ali i striktnu namjenu. Siromašniji ljudi su, kaže Tamara, imali svakodnevnu nošnju, te još jednu za svetak i petak, dok su se u bogatijim porodicama oprave radile za nedjeljne mise, vjerske blagdane ili neke posebne životne situacije. Nošnje danas padaju u zaborav, ljudi se sve više srame i bježe od svojih korijena, a naša tradicija gubi korak s modernim ritmom. Tim više raduje činjenica da u Hrvatskoj postoji mladi bračni par, koji je odlučio svoj život vezati uz sačuvanje narodnog blaga i baštine.

-Surađujemo s brojnim KUD-ovima, etnolozima, Vladinim uredom, školama… Kod izrade nošnje posao nam starta sa starim fotografijama, crtežima ili dijelovima nošnje koje treba restaurirati, i potom sve vratiti u izvorno stanje. Da bi to napravili, Miroslav i ja imamo stalna istraživanja, obilazimo muzeje nekog kraja, pričamo s ljudima, tražimo informacije, prebiremo po knjigama kojih imamo u velikim količinama. Uz svaku napravljenu nošnju izradimo i još po jednu mušku i žensku za nas, za postavu koju ćemo uskoro izložiti u našem malom muzeju. Do kraja godine, naime, trebali bi u Karlovcu otvoriti  malo eko naselje sa nekoliko autohtonih kuća, koje smo kupili i prenijeli na naše zemljište – objašnjava Tamara.

A uz kuće, muzej nošnji, radionice sa šivaćim i tkalačkim strojevima, u njihovom eko naselju održavat će se i tečajevi za djecu i odrasle, kojih je do sada već prošao veliki broj sudionika. Ljudi će tu na licu mjesta moći vidjeti kako se stvarala hrvatska baština, od koje mnogi, na žalost, dižu ruke. A ona zapravo najviše progovara o svima nama.

 

-Listić, cvjetić, križić, kružić, vez, raznorazne aplikacije, dodaci, sve to treba znati napraviti, i sve je to veliki izazov i sreća za mene. Najlakše je iskrojiti i sašiti nošnju, a najteži dio posla se veže uz izradu ovih malih detalja. Ako je jednostavnija nošnja u pitanju, tada ih godišnje možemo napraviti i do 400 komada. Ali kada dođu zahtjevnije, one s nizom detalja, koje traže puno pažnje, rada i strpljenja, tada ih ne možemo napraviti više od 200-ak – kaže Tamara Krklec Čvangić.

Tanja ŠIMUNDIĆ BENDIĆ