Ljubav za nošnju

Croatia Airlines magazin:

Baština

Ljubav za nošnju

Tamara Krklec Čvangić sa suprugom Miroslavom bavi se izradom i restauriranjem narodnih nošnji te izradom originalnih hrvatskih suvenira i zanimljivih etno-kreacija. Surađuju s nekolicinom diplomiranih etnologa i više etnografskih muzeja…

 

slika_32.jpg

Ručno tkanje, kao jedan od najstarijih zanata u povijesti čovječanstva, temelj je kulturne baštine svakog naroda… U suradnji s krojačkim obrtom “Mala” predstavljen je dio oživljenog hrvatskog rukotvorstva, prvenstveno narodnih nošnji, a time dan i doprinos u očuvanju kulturnog identiteta. Etno motivi iz svih krajeva Hrvatske neiscrpni su izvori inspiracije…. – tako piše Ivana Schwarz o važnosti ručnog tkanja u svrhu oživljavanja hrvatske kulturne baštine, jedne od tema znanstveno-stručnog savjetovanja tekstilne znanosti i gospodarstva, održanog u siječnju ove godine.

slika_4.jpgKrojački obrt, koji se u ovome tekstu spominje, vlasništvo je Tamare Krklec Čvangić, žene koju dobro poznaju svi iz krugova folklornih i kulturno-umjetničkih društava. U ovome poslu, koji se bavi izradom i restauriranjem narodnih nošnji te izradom originalnih hrvatskih suvenira i zanimljivih etno-kreacija, Tamari ispomaže suprug Miroslav, inače savjetnik za mala i srednja poduzeća.

Ako na kakvom domjenku ili primanju zamijetite par odjeven u narodne nošnje nekog od hrvatskih krajeva, možete biti sigurni da se radi o Tamari i Miroslavu.

– Supruga i ja u svom osobnom fundusu imamo oko 80 narodnih nošnji, jer kad radimo komplete za društva, uvijek napravimo i po jednu nošnju za sebe. Zbirka nam je već tolika da već pomalo razmišljamo i o otvaranju muzeja –  kaže nam Miroslav Čvangić.

slika_17Ideja o pokretanju ovakvog posla, naravno, nije došla niotkud. Tamara i Miroslav se folklorom, odnosno plesom i pjevanjem (Tamara je i dugogodišnji dječji koreograf), bave već 30 godina. Njih dvoje, kao i njihove tri kćeri, članovi su zagrebačkog društva “Braća Radić”.

– Zamisao o obrtu rodila se dok sam vodila jednu veliku tekstilnu radionicu. Kako je plaća bila mala, razmišljala sam o pokretanju vlastita posla. Naravno, presudila je moja ljubav prema folkloru. Suprug je onda napravio program i projekt i krenuli smo u posao. Prošla sam najrazličitije vrste seminara u vezi s restauracijom i izradom narodnih nošnji, jer sam od početka željela da sve bude na najvišoj stručnoj i profesionalnoj razini – govori o početcima Tamara.

U skladu s time, obrt danas iznimno brine o struci koju, kažu Čvangići, vrlo respektiraju. Surađuju s nekolicinom diplomiranih etnologa i više etnografskih muzeja:

– Ako netko, recimo, poželi prigorsku nošnju, mi već točno znamo kako Će biti izrađena. Upravo imamo naručenu jednu nošnju iz Ivanca i već dva mjeseca istražujemo u tom smjeru. Imamo i impozantnu zbirku knjiga koje se bave problematikom narodne nošnje koju stalno konzultiramo.

Inače, najčešĆe radimo prema donesenim uzorcima i, u pravilu, kopiramo kroj i sve detalje, za što sve treba jako veliko znanje. Naime, narodnu nošnju nije problem sašiti, veĆ je problem iskrojiti je. Jer, ako se čovjek u njoj dobro ne osjeĆa i ako ona ne poštuje sve svoje zakonitosti, onda to i nije narodna nošnja – pojašnjava Tamara.

Proizvode nošnje iz svih krajeva Hrvatske, kao i susjedne Bosne i Hercegovine. U četiri godine, koliko posluju, izradili su nošnje širokog raspona –  od onih s otoka Krka, s Korduna, iz Like i okolice Karlovca, preko Zagorja, Međimurja, zagrebačke okolice, pa do Bilogore, Podravine, Turopolja… Uz to, rade i sve popravke i restauriranja starih nošnji.

– Jednostavno, pokušavamo spasiti od zaborava to narodno blago i, na neki način, zaštititi hrvatski kulturni identitet i naslijeđe. Obrt, isto tako, vodi i radionice, odnosno tečajeve tkanja i vezenja za osnovne škole i kulturno-umjetnička društva – kaže Tamara.

Poznato je da je narodna nošnja, od davnine, simbolizirala pojedino selo ili kraj, etničku i vjersku pripadnost, a razlikovala se po uporabi na radnu i blagdansku, kao i prema dobi, odnosno bračnom statusu. Naravno, u obzir su uzimane i materijalne mogućnosti, pa su bogatiji pojedinci imali više nošnji, izrađenih od finijih materijala i nadopunjenih većom količinom nakita.

– Sve narodne nošnje u Hrvatskoj jako je teško pobrojati. Ima ih puno, a razloge tome nalazimo i u povijesti. Pojedini dijelovi Hrvatske bili su često pod nečijom tuđom vlašću – turskom, mađarskom, talijanskom, austrijskom, njemačkom… Tko god je došao, donio je i dio svoje tradicije, pa tu postoji puno detalja iz raznih kultura. Osim toga, nošnja se često razlikuje od kuće do kuće. Tko je bio bogatiji, dao je izraditi bogatiju nošnju, a onaj siromašniji, radio je jednostavniju. Tu su razlike i po detaljima – jednom cvijetu, amblemu i slično. Recimo, u obalnom dijelu zemlje, pomorci su donosili brokat, svilu i slične materijale iz dalekih zemalja, pa su njihove žene uvijek bile bolje odjevene. Mislim da pravu procjenu broja vrsta i varijanti hrvatskih narodnih nošnji ne mogu dati ni stručnjaci – tvrdi Miroslav.

Naručitelji nošnji uglavnom su kulturno-umjetnička društva i pojedinci koji poštuju kulturu i baštinu svog kraja, ali ima i mladih ljudi koji su se zainteresirali za tradiciju i onih koji žele obnoviti obiteljske zbirke. Mnoge nošnje iz Tamarine radionice odlaze i u dijasporu – Australiju, Argentinu, Čile, Sjedinjene Države, Kanadu…

Nekad su nošnje izrađivale žene po selima, dok se danas time pokušavaju, u kućnoj radinosti, baviti mnogi. No, u Hrvatskoj su samo Tamara i Miroslav uspjeli posao podići na visoku profesionalnu razinu:

maLaEu-1.jpg- Izrada nošnji podrazumijeva dosta vremena i vještina:  vezenje, tkanje, krojenje, izradu aplikacija i još dosta toga. Dobro smo organizirani i imamo vrsnu ekipu – dvoje zaposlenih i čitav niz specijaliziranih suradnika, od izrađivača obuće do graditelja tamburica. Godišnje možemo napraviti između 250 i 400 narodnih nošnji. Od ovog posla čovjek se ne može obogatiti, ali može pristojno živjeti, naravno ako se sve postavi na prave temelje. No, najvažnija je ljubav za nošnju. Ja to imam i tu sam pronašla sebe – zaključuje Tamara.